koncert

Atelje mijenja oblik po potrebi. Pokušavam se koncentrirati na ono što radim, no svakim osvrtom oko sebe primijetim nove pijance. Stvara ih se sve više. Uskoro ih je krcato i ne razumijem bi li trebala otići na trening.

Odlučim pridružiti im se. Hodamo u kolo uz prigušenu rasvjetu. Poput nekog ritualnog obreda. Stolovi su prevrnuti. Stvari su razbacane, iako ih nije ostalo puno. Sakrivam se iza jednog stola od pijanog obožavatelja.

Brzo mi dosadi čekanje. Krenem prema izlaznim vratima, ogoljena i prirodna. Odlazim. Hodnik ne vodi nikuda. Zato uživam hodati njime. Prostraniji je no inače. Svjež je i boje su žarke. Putem sretnem tri poznanika. Oni tu žive. Jer nema izlaza.

Prije nekoliko stotina godina prihvatili su situaciju. Sada tumaraju istim beskonačnim hodnicima promjenjive strukture. Neka su mjesta u potpunosti zauzeta. Okupirali su ih skvoteri. Među njima ugledam bivšeg dečka. Žurno krenem na drugu stranu. Prekasno. Krenuo je za mnom.

Hodam brzo i ne osvrćem se. Čujem njegove korake, odzvanjaju za mojima. Trčim hodnicima, on za mnom. Morat ću se krenuti spuštati ako ga se želim riješiti. Stepenicama idem sve brže i brže. Spuštam se brzo, brže, jurim. Više se niti ne spuštam, preskačem sve stepenice i prelazim na svaki niži kat u jednom skoku. Vani sam.

Situacija nije u skladu sa očekivanjima. Koncert kasni. Prazno je. Jesam fulala dan? Družim se da ubijem vrijeme. Stvarnost postaje sve nestvarnija. Hrpa ljudi bacaju se jedni po drugima. Nabrijani su na koncert sa strane, dok svi čekamo da počne prava stvar. Shvatim da je to prava stvar. Kako to može biti? Nitko toga nije svjestan. Koncert je bio hipnoza mase. Po prizorima koje vidim, jasno mi je da je proveden uspješno.

Ne želim niti znati što se događa. Znam da će se ostatak grada uskoro boriti za opstanak, protiv njih, hipnotiziranih. Udaljavam se da ti valovi ne bi doprijeli i do mene. Šetam praznom ulicom. Osjećam da će situacija eskalirati jako brzo.

Stignem li do mora prije? Putem ću smisliti plan za preživljavanje. Možda ako bih išla -

„Hej, gdje lutaš? Upadaj u auto. Putem ću ti reći što se događa. Samo uđi, obeć.."

Ma znam da - govorim dok sjedam u auto - krenula sam na more.

Rekao mi je da sam luda, i da nemamo puno vremena. Upadam u auto koji uskoro juri. Naglo skrećemo desno a iza ugla nas zatekne žena. Stajala je ondje opčinjena. Zastrašujuća je. Izvadila je pištolj, ali pravo oružje bili su moždani valovi od kojih nije postojao štit. Nije imao izbora te nas je prebacio u drugu dimenziju.

Nalazim se na ogromnom drvenom brodu. Posadu čine neljudski stvorovi. Plovimo njihovim morem, i gledamo njihovo nebo. Ali sama sam, on je završio na drugom mjestu. Spas je značio rastanak. Neljudska bića pokušavaju otkriti smjer plovidbe. Situacija na našoj zemlji je eskalirala iznad svih očekivanja i osjećam njihovu zabrinutost. U pozadini se okreću slotovi.

Otvaram oči u ateljeu. U mraku. Sama. Umorna. Ne znam što je bilo stvarno, i samo želim leći spavati. Zatvaram oči ali netko otvara vrata, proviruje i dolazi moja mama.