Srednja dimenzija sna je postojanje. Spuštam se mokrom cestom, no baba je jednostavno brža. Popuštam od utrke. Ionako je varala. Dolazi u ravninu sa mnom i tu se zadržava. Započela je svoj govor sa istina. Sve dok nije postavila pitanje nisam ju slušala.

ae dođi ae dođi ae dođi!

Rezali su nam leđa dok smo spavali, bili sami, ili najranjiviji. Terorizirali su obične bespomoćne ljude zbog vlastitog interesa. Povećanje plaća, policijski dosjei, sakrivene informacije i tajne, neki su od glavnih razloga.

U hodniku smo radili vježbe. Trening je trajao vrlo kratko. Stavila sam jedine preostale roze naočale. Skupljam prljavu robu i gola sam. Hodnik je puno duži nego inače i zarastao travom. Idem se tuširati, sa jednog kraja skakućem, trčkaram poletno na drugi, a za mnom silovatelj.

Hodam i vidim dvije zelene bogomoljke. Stoje ukipljeno jedna pored druge. Odlazim do igrališta i zovem je da ih dođe vidjeti.

Pred nama se pojavio kiosk pun najraznijih stvari kada sam rekla: „U je, koji deja vu!“

Radim koreografiju za napraviti veliki kapučino, znači dvije piruete u lijevo i dvije u desno. Međutim sva se spetljam. Nespremna i nespretna,  krenem se smijati.

Provodi se projekt izgradnje kineskih nekretnina. U tijeku je ozbiljan sastanak. Najvažniji do sada. Presudan. Odvija se između preplanulog, plavokosog, nabildanog surfera i moje mame.

U tijeku je otmjena večera, za otmjenim stolom. Domaćini su dotjerani i ozbiljni.

Dolazimo na sajam. Oni nisu svjesni situacije, ja sam se s njom pomirila. Ipak se sjetim da postoji šansa da je staza još otvorena i u dilemi sam hoću li im uopće reći jer znam da su šanse minimalne. Odlučila sam reći im da me čekaju i da ni u kojem slučaju ne mrdaju nikud. Pogledam na sat, bilo je 19:00.