bosa

U izlogu stoji bijela tenisica dugačka jedan metar. Lijepa je, šteta što nema mog broja. Razgledavam dalje. Tako mi je drago da nema nikoga, i kad to pomislim počnu dolaziti ljudi. Odjednom je tolika gužva da se ne mogu pomaknuti. Ne smijem mrdnuti, moram čuvati svoje zelene jabuke na klupi.

Hodam uzbrdo. Tlo je grubo, bosa sam. Ima puno razbijenog stakla. Spretno ga izbjegavam. Mimoilazim se sa obuvenim ljudima koji se spuštaju iz suprotnog smjera. Tu i tamo me netko prestigne. Svi su obuveni osim mene. Da nema toliko stakla mogla bi hodati puno brže. Puteljak je dosta uzak. Kao da je namijenjen za jednu i po osobu. Prepoznam da su komadi stakla od pivskih boca. Svakih 500m obilježeno je praznom pivskom bocom od 2L. Znam da to nešto znači, no ne zamaram se time. Napokon dođem do kraja puta. Vidim svoj auto. Tamo su i tata i Aba. Čekaju me. Da bi ušla u auto moram skočiti dole, na stijenu. Stojim na rubu, gledam dole i tako je visoko. I dalje sam bosa. Znam da će boljeti ako skočim takva.

Skrećem s puta u prazan kafić. Pušim cigaru ispred i čekam rezultate. Dolazi djevojka i preporuča mi film. Pokazuje mi trailer. Ponaša se kao da je to najbolji film ikad. Mislim kako ga nikad neću pogledati ali kažem da je ok i da ću ga svakako pogledati. Stižu mi rezultati.