Ulazim u kuću. Koračajući unutra pitam se pitanja. Stojim unutra i osjetim deja vu. Sve je intenzivniji. U jebote! Pa to je sjećanje! Što god pomislim, kada uđem u sljedeću prostoriju, stvarno je. Tu je, preda mnom je. Moja misao, sjećanje.
Pročuje se za to što se događa i oko mene se počinje stvarati publika. Htjeli su se uvjeriti. Htjeli su svjedočiti. Biti posebni. Vodim ih po kući, potvrđujem glasine. Ali, više ne žele otići. Ne mogu ih se otarasiti. Žele još. Nije im dovoljno. Pohlepni su.
Ulazim u kupatilo i najavljujem da će se sad u tušu pojaviti zgodna cura. Svi čekaju. Ništa se ne događa. Hvata me nelagoda. Sranje! Ja sam zgodna cura, jebote. Počinjem se oprezno skidati, no za to vrijeme ona se ipak stvorila u tušu. Opet mi svi vjeruju.
Sakuplja se para i postaje zagušljivo. Probijam se kroz gužvu i uspijem se dočepati vrata. Otvorim ih i novo krdo ljudi navaljuje unutra. Sve kako bi vidjeli glasoviti fenomen. Ili zgodnu curu. Više ni sama nisam sigurna. Sve ih potjeram i zalupim vratima.
Vrata se otvaraju. Proviruje zla djevojčica. Prska suzavac i zaključava vrata.
Kada uspijem izaći dobro sam ošamućena. Nalazim se na vjenčanju. Teturam kroz masu. Vidim samo mutne obrise. Ne mogu u potpunosti otvoriti oči. Ne čujem dobro. I ne osjećam se baš dobro. Doteturam do stola i hvatam se za rub. Trebala mi je ta stabilnost. Držim ga čvrsto.
Gledam u skupinu ispred sebe. Ugledam mamu. Mlada je. Predivna. Izgleda sretno. Izgleda kao, da je tek rodila? Plesala je s bebom Markom u naručju i izgledala sretno.
Add comment
Comments