Dolazimo na sajam. Oni nisu svjesni situacije, ja sam se s njom pomirila. Ipak se sjetim da postoji šansa da je staza još otvorena i u dilemi sam hoću li im uopće reći jer znam da su šanse minimalne. Odlučila sam reći im da me čekaju i da ni u kojem slučaju ne mrdaju nikud. Pogledam na sat, bilo je 19:00.
Bila sam jako zahvalna što su mi vjerovali i odlučili čekati iako nisu znali o čemu se radi. Krenula sam užurbano prema stazi. Po glavi mi se motaju ideje i misli sa kojima se borim i surađujem. Prođem kroz ogradu i preda mnom je početak staze. Još nisam smislila plan ali sam odlučno krenula.
Skakućem stazom, svakim skokom vinem se visoko u zrak, poput balona. Zatvorim oči. Odlučim da je tako bolje. Ako su mi oči zatvorene, pomislim, sigurno će mi se izoštriti instinkt, i bolje ću osjetiti intuiciju. Nesigurna sam dok tako skačem zatvorenih očiju ali ne odustajem. Otvorim ih samo da proškiljim, jesam li na dobrom skretanju?
Otvorivši ih uvidim da nisam na dobrom putu, ali nisam na nepoznatom. Bila sam u školi, u hodniku. Sve je bilo mutno. Bila sam tamo polovično. Figure, glasovi, zidovi, pomaci i pokreti, sve je bilo mutno i polustvarno. Nisam mogla otvoriti oči u potpunosti, kao da spavam ili kao da se ne mogu do kraja probuditi. Kapci su mi bili teški nekoliko kila i mogla sam ih otvoriti samo malo i samo na kratko. Uspjela bih vidjeti nekoliko maglovitih obrisa, pomislila sam kako bi bilo brutalno snimiti ovakvu scenu za film.
Prilazi mi djevojka: “hej, koji predmet ti sad imaš?“
Ne znam, odgovorila sam.
„Nije ni zapravo bitno znaš, ni ja ne znam svoj.“
Smatrala je da dok čekamo početak nastave za vrijeme petominutnog odmora moramo pričati kako bi se čuo žamor, onaj školski. Samo je htjela pridonijeti žamoru, shvaćala je to kao svoju dužnost. Prišla sam joj ovoga puta malo bliže, ona je napravila isto. Osjetila sam kako izgleda.
Bila je jako lijepa. Otišle smo zajedno dalje. Odvijao se parti u sali. Bile smo za stolom i ubrzo na stolu. Svi su ostali otišli. Bile smo ona, ja i stol. Iz gornjeg kuta prostorije promatram stol iz ptičje perspektive. Vidim plavušu u crvenoj šljokičastoj majici kako napada onu lijepu djevojku iz škole. Sada je bila puno starija. Plavuša je prolazila rukama po njezinom tijelu i ostavljala šljokičasti trag.
Djevojka se svim silama odupirala. Napasna plavuša je bila preodlučna da bi djevojka imala ikakve šanse. Nastavlja ju prelaziti rukama sve žustrije dok se djevojka nije pretvorila u šljokičaste trakice. Ostavila ju je takvu na stolu bez milosti, iako je znala da je njezina duša unutar trakica i da će tako ostati za vijeke vjekova. Nemilosrdno.
Add comment
Comments