selfie

Ležim na leđima. U rukama držim mobitel i slikam selfie, da vidim kako izgledam dok spavam. Bez obzira što su mi oči zatvorene, sve vidim.

Fotka 1; šta tako izgledam?

Fotka 2; okej tako sigurno ne izgledam!

Fotka 3; što mi se dogodilo sa licem?

Zašto mi mobitel vibrira tako snažno?

Zašto mi srce lupa tako brzo?

Zašto na fotki stavljam kikiriki u usta?

Ne radim to u stvarnom životu! Srce mi i dalje lupa. Mobitel i dalje vibrira. Fotografije se same snimaju. Na ekranu se izmjenjuju pretjerano brzo, kao da netko sumanuto pritišće okidač. Na svakoj lice mi je izdeformirano. Na svakoj sve više.

Definitivno se počinje događati nešto čudno. Strah me. Srce mi užasno udara. Prostor je ispunjen nelagodom. Fotke šibaju. Sve su gore. Grotesknije. Izopaćenije.

Djevojka se mota po stanu. Kreće se tiho ali precizno. Ne vidim ju, ali tako snažno ju osjetim. Ona je zadužena za ovo što se događa. Sada jasno čujem njezine korake, ali ne razumijem od kuda dolaze. Kao da je prostor na njezinoj strani. Kao da laže o tome gdje se ona stvarno nalazi.

Bacam mobitel iz ruku. Želim ga se riješiti. Pada pored mene, na krevet, kao da sam ga odložila. Vibracija ne prestaje, trese moje tijelo. Nepoznata djevojka hoda, tu je negdje, ne znam gdje. Mota se po sobi, ali ne vidim ju. Tu je, ali ne mogu otvoriti oči. Panika raste. Zar još?

Svom snagom koju imam mučim se otvoriti oči. Jedino što uspijevam je na treptaje podići kapke. Na bliceve vidim poznatu okolinu. Sve je popraćeno bolom u očima. Bolje da nisam vidjela ništa.

Mučim se. Počinjem biti glasna i dolazi brat. Osjetio je da nešto ne štima. Drago mi je da je došao provjeriti. Ali ja ne mogu otvoriti oči. Ne mogu se ni pomaknuti, niti išta reći dok on kuca na vrata. Lupanje se pojačava, mog srca, onog na vratima, mobitela pored mene i madraca. Onog u zraku. Panika u meni raste, on me pita nešto, ja šutim, on kuca, ja gorim. Provirio je kroz vrata i ugledao je moje muke.

Počeo me smirivati svojim glasom. Glas mu je bio dubok, strašan i izobličen, i približavao mi se. Znala sam to po zvuku parketa koji je škripao pod njegovim nogama. Koraci su se približavali, kaos u meni je rastao. Sve je postalo previše. Borim se pomaknuti. Migoljim se lijevo-desno poput gliste. Trzam se, bacakam, a ne događa se ništa. Derem se iz petnih žila i uspijevam se probuditi vrišteći. Vrištim u polusijedu, srce mi zapravo lupa, i mislim kako moram prestati jer će me čuti cimerica.