vatra

Svijest. Savjest. Rođenje.

Nalazim se na oltaru, na vrhu intimno prostrane kamene građevine. Puno nas je. Svi ćemo doći na red. Oni koji provode vrijeme u samoći ili u društvu završiti će isto. Društvo je samo trenutni izbor.

Sjedim sama. Promatram grupe, grupice i pojedince. Promatram. Ne znamo tuđe rezultate. Kada dođe vrijeme, osoba se spušta velikim, kamenim stepenicama. Spušta se. Sama. Do kraja.

Stiže na poziciju na kojoj biva polivena benzinom, te zapaljena. To je test koji svi moramo proći. Razmislila sam o opciji odustajanja i odbacila ju. Želim biti zapaljena. Brine me dio s benzinom i brine me što sam stavila dezić. U njemu ima alkohola. Što ako zbog toga izgorim, a ne bih trebala? Smiruje me promatranje. Smiruje me zelena trava, masivni kamen, i ljudi. Opterećeni, neopterećeni, prestrašeni, hrabri, ravnodušni.

Tako zapaljeni, neki izgore - i to znači kraj. Druge vatra ne pojede, već ostanu gorjeti nezahvaćeni i to znači početak.