Rezali su nam leđa dok smo spavali, bili sami, ili najranjiviji. Terorizirali su obične bespomoćne ljude zbog vlastitog interesa. Povećanje plaća, policijski dosjei, sakrivene informacije i tajne, neki su od glavnih razloga.
Penjem se u stan. Mama u kuhinji radi ručak. Marko i tata će uskoro završiti sa poslovima i stići. Osjetim njezinu zabrinutost koja je bila toliko snažna da se transformirala u predaju. Podiže majicu i pokazuje mi svoja leđa na kojima je friško urezan demonski simbol.
Još krvav, svjež, sigurno bolan. Napravili su to dok je spavala. Briznem u plač. Kako su je mogli ostaviti samu?! Samu! Posao sigurno nije važniji. Ljuta sam i samo čekam da dođu da se istresem onako kako zaslužuju.
Mama nastavlja pripremati ručak za svih. Marko i tata kasne. Još ih nema. Trebali su već biti doma.
Žurim nazad doma, rubom zidića, brzim korakom. Ignoriram prijateljicu koja me zove sa druge strane ceste. Pravim se da je ne čujem. Nije bitna. Sad žurim doma.
Približavam se, stižem, dočepam se vrata. Iza njih je dvorana na sredini koje stoji veliki stol. Za njim sjede ljudi koje se ne trudim razaznati. Trenutno je samo jedno bitno.
Odlazim do kupatila da se osvježim, odahnem, barem na tren. Ulazim u slobodnu kabinu i sjedam na zatvorenu dasku. Netko otključava. Zauzeto - kažem, i zaključam se. Ponovno se okreće. ZAUZETO! – zaključam - otključa se. Zaključam i shvatim.
Unutra su. Provirim iznad kabine. Vidim nekoliko samo muških glava. Svatko ima svoj interes. Približavaju se. Naslanjaju se laktovima na rub kabine. Drugi se penju i sjedaju na bočno krilo. Pribrana sam. Sama sam protiv njih, ali i oni su međusobno jedni protiv drugih. Iskoristiti ću to.
Razgovaramo. Pričamo u šiframa. Netko me pokuša napasti s leđa, i dobiva šaku u glavu. Ostali muškarci navijaju dok ga šaketiram, ali moramo se vratiti razgovoru, stvar je ozbiljna.
U prvom redu stoji najstariji muškarac. Dijeli nas samo jedna daska. Ostatkom kupatila raštrkani su ostali, svi mlađi, banditi. U opasnosti sam, ali među njima osjećam se sigurno – pored njega.
Vrijeme istječe i ostajemo sami. Razdvojeni vratima, stojimo najbliže jedno drugome što možemo.
Šapće mi zadnje tajne na uho prije nego se vrata otvore. Gledam ga. I on gleda mene. Poljubimo se, i vrata se otvaraju.
Vraćam se u kuhinju. Sjedam za stol, do mame. Sjedi, sama, sa pripremljenom hranom koja je od silnog čekanja izgubila svoj oblik. Marko i tata nisu došli.
Ona još uvijek misli da je napadaju više, zle sile i jedva čekam da joj kažem o čemu se zapravo radi. Jedva čekam biti uz nju, pričati joj.
Ali ona priča i nije svoja. Nastavlja i potvrđuje mi da je tako. Tonem. Shvatim. I potonem do kraja.
Add comment
Comments