Neonska reklama izmjenjuje sličice jako brzo. Sami su izradili svaku. Impresivno.
Let je bio ugodan a destinacija prihvatljiva. Iz mora izviruje beba peraja. Sa strane na obali uvježbava se koreografija. Pratim peraju koja često zaranja. Povremeno bacim oko i na koreografa koji je pravi stari mučitelj. Peraja pripada bebi kitu, napokon zaključim.
Koreograf maltretira nonicu. Odvažno izranja majka kit, potom i ostali članovi grupe. Nonica pada na pod, koreograf se ljuti. Kitovi izvode ples.
Tako sam uzbuđena, zašto nitko drugi nije? Koračam do nesretnog koreografa, hvatam ga za vrat. „Slušaj stari, tako se ne postupa sa drugima zbog vlastite nesreće jel ti jasno!?“ Držim ga za vrat i nogom rušim na pod, baš onako kako je nonica pala. Kitovi su došli neobično blizu, uznemireni su. Sada ih i drugi promatraju. Povukli su nekoliko ljudi u more. Uspaničeni borili su se za živote koji nisu bili ugroženi.
Pridružujem se kaotičnom događaju. Prepuštena. Kit me baca u zrak, padam nazad u more, tonem do samoga dna, opuštena. Na morskome dnu nalazi se sprava. Najhrabriji su je nekada davno koristili. Tijelom stupam u kontakt sa spravom koja se zatim ipak aktivira. Počinje lansiranje. Ispucava me gore, prema površini mora. Zatim iznad. Putujem do neba i iznad. Prijeđem iz Zemlje u svemir. Osjećaj je potpuno drugačiji. Lebdim, tako je nježno, meko. Oh ne, smijem li udahnuti?!