Ležim i čekam da zaspem. U stan ulazi nepoznata cura i sad živimo zajedno. Sumnjiva je.
Zvoni mi mobitel. Zove me Tibor. Ne čujem ga. Uspijem razaznati tek nekoliko riječi na temelju kojih pokušavam zaključiti što mi želi reći. Pitanjima pokušavam provjeriti jesam li u pravu, no nikako ga ne razumijem. Poklopim.
Motam se po stanu. Mota se i ona. Živimo zajedno. I dalje je sumnjiva, ali više ne samo ona.
Ležim u sobi. Pored kreveta, na podu. Vrata su otvorena. Ulazi cura. Zatim u istu sobu ulazim ja i smjestim se na pod. Na taj način dajem joj do znanja da shvaćam. Ulazimo u telepatske psihološke igrice. Barem u mojoj glavi. Uzimam mobitel da provjerim. Smisao se sada gubi u potpunosti.
To je to. Opet sam prolupala. Ne znam što je stvarno. Ne znam što se događa i što je od toga stvarno. Još uvijek čekam da zaspem. Približava mi se i obraća da potvrdi i sebi, kao da zna o čemu se radi. Ne želim dopustiti da sazna. Pokušavam sakriti to.
U gradu sam punom ljudi. Na štandu sa alkoholom radi zgodna žena. Znam da sam sama pa radim što god poželim. Pod je sastavljen od ogromnih kamenih ploča. Letim sa jedne na drugu pazeći da ne stanem na crtu. Dosta je mračno. To mi se sviđa.
Dolazim do štanda. Ljigavi muškarac me upita što ću popiti. Naručio je četiri Laška svakome. Ne bunim se. Stojim sa strane sa dućanskim kolicima. Zgodna žena govori da ima samo dva za svakoga. To mi je bilo drago za čuti, jer nije mi se sviđao taj muškarac i nisam htjela da se to promijeni. Zato dva svakom bila su savršena.
Gledam Laška u frižideru za kojima očekujem da posegne, međutim uzima druge sastojke i počinje miksati koktel. Poslužuje ga u najvećoj čaši na nogu koju sam ikada vidjela. Nisam bila sigurna što da radim. Je to za mene? Je to za njega? Je to za nas? Izgledao je vraški dobro. On uzima normalnu čašu, uranja ju u koktel i otpija gutljaj. Kaže mi da napravim isto. Pomislim kako su mi prljave ruke ali svejedno ju uronim duboko u koktel.
Hodam ispred jedne djevojke. Osjetim njezin nemir. Počinjemo hodati zajedno, i pričamo. Okružene smo visokim kamenim zidovima. Nemamo drugog izbora nego pratiti put koji vodi ravno. Nalazi se tu još ljudi, ali znamo da je bolje da ne pričamo ni sa kim. Put se počinje račvati u putiće. Na glavnom više nije bilo nikoga. Svi su skretali lijevo, osim jedne žene. Iako se znalo da se ne smije onuda, ona je otišla. Ubrzala je korak. Prema njoj je iz suprotnog smjera počeo juriti vlak u obliku autobusa koji je bio savršeno dizajniran za te puteve.
Bio je toliko uzak da ne dodiruje rubove stijena a toliko širok da se ništa ne može provući pored njega. Smrskao ju je nemilosrdno na licu mjesta. Njezini ostatci ostali su stajati kao upozorenje drugima. Napravio je to sa zadovoljstvom. Čim je čin završio, ljudi su nastavili svojim putevima.
Ja i uznemirena cura već se kužimo. Penjemo se na stijenu i čekamo početak seta. Snimao se film tamo dolje. Nije mi se dalo čekati da počnu.
Vozim se s tatom u autu. Svjesna sam da sam opasno prolupala. Probirem koji su događaji i koji su ljudi do sada bili stvarni. Ali ne ide mi. Sve je izvrnuto i izopaćeno.
Zove me Roko. Čujem ga vrlo jasno, međutim ono što čujem me izbezumljuje do kraja i pucam. Počinjem se lomiti. Govorim tati da mi nije dobro, ali nemam snage objasniti. Zato stavljam Roka na zvučnik. Držim mobitel, ali ništa se ne čuje i sad mi više niti on ne vjeruje. Kroz suze pokušavam objasniti što mi se događa. Objašnjavam mu kako sam prolupala, ali čini se da je i on dio toga.
Opet sam u stanu. Prazan je. Sama sam. Ona nikad nije postojala. Shvatim to. Hvata me strah. Očekujem da ju vidim. Provirujem u prostorije, ali nje nema. Ulazim u jednu od soba i počnem pjevati, jako glasno, i neočekivano lijepo SAMA SAAAM ALI SVEJEDNO ME STRA-AH jer budna sam već neko vrijeme i u iščekivanju sam što ću vidjeti sljedeće i kuca mi srce i stvarno me strah i sve jače se derem i otvorim oči u sobi koja izgleda kao iz sna.
Add comment
Comments