studentska zabava

Počinje studentska zabava.

Sastajemo se u prostoru koji još nije u potpunosti pripremljen. Smucam se u blizini. Curice iz Rusije imaju trening čeličenja ispod mosta ali zapravo se samo utapaju i umiru.

Put za nazad bio je kroz jednosmjerne podzemne garaže. Stižem. Ne izgleda spremno. Konobar mi za iduću godinu nudi prijevoz, zatim vrlo posramljen priznaje da ima električni romobil.

Tri Japanke sa obližnjeg stola reagiraju na tu situaciju na njima uobičajen način koji je nama specifičan. Konobar s romobilom sjeda pored svake. One mu šapuću na uho, zatim ga ljube. Hihoću se i završavaju ritual. Bio je neobičan, i nitko nije djelovao zadovoljno. Idem dalje.

Uočim male skočimiše u pukotini na asfaltu. Ležali su u lokvici vode koja se nakupila unutra i baš su uživali. Mislim se cijelu večer, hoću li ili neću piti. Što ako me povuče na cigaru?

Dolazi otac sa bocom vina. Sjeda na klupu. Sjedaju i dvije ženske. Mlađa i starija. Obje imaju svoju bocu. U nekoliko mota dogovorili su se izvesti stari trik. Istovremeno su krenuli svako iz svoje boce točiti vino u drugu. Isprepletene boce i ruke sipale su vino iz svake u svaku bocu istovremeno. Budući da to nije moguće sa tri, mislim si da su stvarno profesionalni. Svako je eksao svoj vinski miš-maš.

Dalje sam odlučila trčati. Podsjećalo me na slobodu. Osjećalo se iskreno. Tako sam lagana. Jurim pored stvari i sadržaja. Pored ljudi, kroz šumu. Tako spretno izbjegavajući gusta stabla pri velikoj brzini sa takvom lakoćom i tolikim guštom. Stižem.

U glavnoj sali počele su se odvijati stvari. Ljudi su popili, miševi su na stolovima. Alkohol je proliven, muzika glasna. Uzimam vino sa stola i nastavljam lutati.

Smještam se pored poznate ekipe. Dobro smo se provodili dok jedan od njih nije počeo povračati. Postupno, sve jače i gore. Pio je vino koje sam ja pila. Ipak zgrabim svoju bocu i odšprintam dalje.

Njegovi mučni zvukovi postaju sve tiši. Brzo se udaljavam i provjeravam džepove. Napipavam sve što trebam imati: boca vina, džepni nožić. 

Prolazim pored jezerca tirkizne boje. Na stijenama su izvaljeni ljudi u afteru. Sjede, odmaraju. Nitko nije bio u  jezeru. Hladno je, ali voda izgleda tako lijepo. Morala sam se približiti. Nešto me tako snažno privlačilo. Došla sam uz sam rub.

Promotrim svaki dio jezera i na dva mjesta ugledam dva smeđa mjehurića. To je neobično. Gledala sam u njih dugo. Ljudi su gledali u mene. Mjehurića se pojavilo još, ali ništa se nije događalo. I dalje zurim, sada ih je sve više. Krenu se jedva primjetno micati. 

Promatram njihovo sporo kretanje i stvori se napetost. Osjetim ju svuda oko sebe; u jezeru, u ljudima na stijeni, u šumi i šumskom putu, u sebi. Shvatim da su mjehurići balončići zraka iz nosnica krokodila. Isplivali su na površinu i išli ravno prema meni. Bili su ogromni, suludo veliki. Opet trčim. Ugledam početak ulice i odlučim se zavući tamo.

Kako sam kročila nogom na sam početak popločanog puta jednosmjerne gradske ulice, tako je za mnom trčao debeli silovatelj. U trku ugledam vrata, ujedno i jedinu slamku spasa. Bila su stara, tanka i poderana, ali imala su kukicu za zaključavanje. Okrenem se, on me gleda, hvatam kukicu, on se smije, uspijem ju zaključati, srce mi lupa, on pruža ruku i otključava ista vrata koja sam upravo zaključala i budim se.