sjedio je na stijeni i čačkao školjkice

Sjedio je na stijeni i čačkao školjkice. Izgubio je pojam o vremenu, pojam o stvarnosti. A najgore od svega, pojam o samome sebi.

Oprezno mu se približim i čim ga vidim shvatim da to nije istina. Vidim da je, iako je prošlo puno vremena, i dalje normalan. Samo čeka. Skuplja školjkice iz mora, zatim ih baci nazad. Kada jedna ostane zalijepljena za stijenu, to je to. To je trenutak koji čeka. Tada će sve biti gotovo. Vjeruje da je dovoljno snažan u glavi da može izdržati koliko god je potrebno. Svaki put kada baci školjku nazad u more razveseli se i počne vikati: „TO JE TA, POGLEDAJTE. ZALIJEPILA SE TO JE TA! OSTALA JE...

Pripremio bi se na bijeg iz mora, a onda bi shvatio da to ipak nije ta, i da se nije zalijepila. Slomi mu se srce svaki put kada se to dogodi. A to je sve što radi. Sjedi napola u moru, baca školjkice i čeka.

Čeka. A to bi se trebalo dogoditi za 5 godina. Da prođe vrijeme kako bi se oporavio i onda ponovno mogao suočiti sa vlastitom majkom. Učinit će to za nju. Riskirati vlastiti razum, kako bi opet mogao biti s njom.

Jednog dana kupili su karte za brod koji vozi do otoka preko puta. Išli su na obalu čekati brod. Oboje su se malo zabrinuli vidjevši neobično uzburkano more. Iznenada u daljini iz mora iskoči kit ubojica. Kažem mami: "Brzo! Pogledaj tamo!" Ona iskoči opet. Zatim skoči druga, i treća... Zatim iskoči i ogromna riba sabljarka. Zatim i delfin, i plavetni kit. A u daljini isplutaju dva luftića veća od svih u moru.

Stigli smo na otok. "Oprosti, stvarno nisam htjela, ali samo jedan put, nisam htjela da se ovo dogodi, biti će sve u redu vidjeti ćeš.."

U tom trenu shvatim da je prolupala. Moje srce, kao da od silnog bola, potone. Ali skupim snage i otiđem.

Budim se uz mučne krikove. Ležim na leđima i gledam oko sebe. Ispred vrata čujem korake. Izlazi iz kupatila i ulazi u moju sobu - moja mama. Legne pored mene. Tješi me. "To je bio samo san. Ja sam tu. Što je bilo? Reci mi ajde. Reci šta si ružno sanjala. Reci mi..." Ide mi to na živce. Kažem joj da otiđe. Opet zaspem. Opet sanjam ružno. Opet se budim. Opet sve ispočetka. Opet i opet.

Nalazim se na stijeni. Do pola u moru. Skupljam školjkice i bacam ih nazad u more. Kada se školjka zalijepi za stijenu, to je to. Tad je gotovo. Tad sam slobodan. Svaki put kada bacim školjku provjerim je li ostala zalijepljena. Ali svaki put je odljepim s lakoćom. Uzimam novu, bacam je, kad idem provjeriti, ona - mislim da je ostala zaljepljena, počinje mi lupati srce, čekaj da provjeri...