taj svijet

Došli smo u taj svijet. Nešto ne štima. Želim otići. Hvata me strah, osjetim da smo zarobljeni. Svi izgledaju tako bezbrižno. Zar nitko ništa ne osjeća? Neću nikad izaći odavde. Zašto su svi nasjeli na sadržaj? To me strašno ljuti, ta površna povodljivost. Kad bi samo odvojili moment i osjetili pravi osjećaj. Moram ostati skulirana.

Svijet izgleda neobično. Pod je smeđe boje, nema trave. Nebo je također smeđe, samo malo drugačije nijanse. Sve je oko nas smeđe, sivo, bezbojno. Beživotno. Jedino što sjaji, je štand sa hranom. Dugačak je, a kroz stakleni izlog vide se najraznovrsnija šarena jela. Još uvijek se puše, kao da su tek napravljena. Ljudi stoje u redu i krcaju svoje tanjure. Tako su uzbuđeni, pohlepni, odvratni.

Za jednim od stolova kolutam očima na prizor. Uzimam mobitel, moram se javiti tati da zna zašto me više nikada neće vidjeti. Mora znati da sam zaglavila u drugom svijetu. Ljudi sa svojim tacnama punim hrane popunjavaju male okrugle stolove. Ne uspijevam se javiti tati.

Uhvati me nelagoda. Učini mi se da su se ostali počeli mijenjati. Pa da, sigurno je zbog hrane. Ne mogu se javiti tati i zaglaviti ću sa čime god u šta ova hrana pretvori ljude sa kojima sam došla. Još mi je nelagodnije. Mobitel se ponaša čudno, ali uporna sam, ne odustajem.

Dok se borim sa njime do mene dolazi žena, govori mi da odem jesti. Ali moram se prvo javiti tati. Glasan zvučni signal se aktivira, obavještava nas da uskoro spremaju svu hranu. Red je dugačak. Dođem i stanem na kraj. Svi se okreću prema meni, gledaju me. Pogledi su im tupi. Maknu se u stranu, svi, meni. Da se ne bi zbog toga što moram čekati predomislila. Prolaz koji su stvorili čeka da prođem njime. Osjetim se poput odmetnika. Ne želim jesti tu hranu. Radije ču se izboriti do samog kraja, protiv čega god je potrebno, i pritom ostati ja. Makar sama. Makar sama protiv svih.

Vraćam se nazad za stol. Tamo sjede frendica i nekoliko ljudi sa tog svijeta. Iako znam da ne idemo nigdje, sjedimo s njima dok čekamo da krenemo dalje. Kažem nešto a frendica ponovi. Shvatim da izgovaram njezine riječi prije nje. Počnem se šmekati sa jednim tipom. Ustajemo i idemo zajedno negdje.

Penjemo se na brdo. Stigli smo, na sam vrh. Stojimo jedno pored drugoga. Pred nama je tako ružan prizor beživotnog mora. Pogledam u njega koji već gleda u mene i poljubimo se. Prislonim se uz njega i počinjemo kliziti niz brdo. Kada je stigao do granice uspio se zaustaviti, ipak je kao jedan od njih poznavao ovo područje. Prevario me.

Klizim u sigurnu smrt. Padam na niži nivo. Zatim na još niži. Dolje je more. Svjesna sam da mi se svakim novim padom šanse za povratak smanjuju. Trudim se ne padati dalje, međutim ne mogu utjecati na to. Samo padam, klizim, tako je sklisko. Padam do samog dna.

Stojim na sićušnoj kamenoj platformi. More je uzburkano. Valovi udaraju u stijene i zapljuskuju me. Iznad stoji masivna metalna konstrukcija. Pokušavam se popeti na nju kako bih mogla krenuti stepenicama. More je divlje. Valovi mi otežavaju. Uporna sam, uspijem se dočepati stepenica. Zakoračim na prvu, zaleđena je i skliska. Nije se moguće popeti. Kroz pukotine u stijenama proviruju veliki, ljigavi krakovi. To su bivši ljudi. Sada žive kao čudovišta. Za osvetu ubijaju zalutale ljude, poput mene. To im pruža zadovoljstvo. Jednako su neljudi kao i kad su bili ljudi. Mlate krakovima po zraku. Na taj način gledaju. 

Uspijevam dohvatiti željeznu šipku, kako bih pored svega skliskog mogla biti stabilna. Iz vode izranja kraken. Ogroman je. Svojim gigantskim krakovima mlati po zraku. Traži me. Stojim ukipljeno i čekam da zaroni. Vrača svoje pipke pod vodu, no pritom me okrzne. Znam da će me sada ubiti. Znam da ću za tog procesa biti živa. Proći ću kroz smrt živa. Sve ću osjetiti, doživjeti, proživjeti. Svoju smrt. Obavije moje tijelo tim groznim, pogubnim krakovima i gubim zrak.

Budim se na krevetu u sobi od roditelja. Obuzima me sreća, pa olakšanje, kada shvatim da je to bio samo san.

Vozim se sa tatom u autu. Idemo na Stoju. Putem mu prepričavam san. Nalazimo se u dućanu. U kabini za presvlačenje sam kad mu objašnjavam da oni nisu bili ljudi. Ali on mi ne vjeruje. Ispred svake kabine stoji ukipljeno ljudsko tijelo. Svako u drugačijoj pozi. Sve kabine su zatvorene i preko njih je navučen crveni zastor. Osim jedne. Jedna kabina je otvorena i ima žutu zavjesu. Tata promatra ukipljene figure. Vidno začuđen, zbunjen, pomalo uplašen. Približava se i promatra ih.

Za to vrijeme ja se namještam u poziciju. Ispred slobodne kabine, iza njega. Ukipljujem se stojeći na jednoj nozi. Drugu držim u zraku, imam smiješak na licu i ukipljena se rotiram pred ogledalom. Tražim određeni kut. Čekam da se okrene, vidi me. Željna sam njegove reakcije. I spasa. On se ne okreće ja se budim.