Grad je bio sumoran. Jedan jedini bar još uvijek je disao. Skupina pijanih odmetnika, šanker, olinjala žena i ja. U polumraku teške sudbine jutro ubrzano stiže.
Točio je dobre stvari. Svirao Fred Astaire. Promatram se među polupraznim bocama u prašnjavom ogledalu. Razvaljen preko šanka, gol do pasa. Rukama pridržavam nikad težu glavu.
Odmetnici su pušili. Poželio sam ustati, užicati cigaretu. U meni nije bilo snage za pokret. Mrtvo sam meso koje mrmlja. Kao da me netko melje.
Ulazi mila. Kaubojski pripita, sa osmijehom Vraga. Privlači pažnju. Oduvijek je uživala u tome. Istovremeno nježna i bahata. Sjeda pored mene i pruža mi cheeseburger.
Niz moja usta slijevaju se ketchup i majoneza. Kaplju po podu. Poput krvi nekog nesretnika. Nogom razmazujem svježe kapi, i čini mi se da plešem, poput Fred Astairea.
Šuti. Dok čeka da pojedem naručuje pivo. Naručuje i za mene; još jednu dobru stvar. Pruža mi kutiju cigareta. Narudžbi dodaje Red Bull. Snaga se pomalo vraća u mene. Mila ima stila. Primjećuje to i jedan od odmetnika. Nešto joj dobacuje. Nasmiješi se, pokazuje mu srednji prst.
Odmetnika u baru sve je manje, glasno se smiju. Dobacivač je šupak. Povukao se bez reakcije. Mila dozvoljava da je zagrlim. Ustajemo, izlazimo iz bara. Moja stara Honda leži na cesti. Na samrtnoj postelji. Mrlja ulja, pored nje crvena kaciga.
Sjedamo u njezinu kantu, otvaramo prozore. Glazba koju pušta je ugodna, slična onoj u baru. The Rat Pack ili nešto slično. Neprimjereno za ovo tisućljeće, stoljeće. Sviđa mi se. Zvuči tako nedjeljno.
Vozimo se do kolibe. Dočekuje nas mačka. Trlja se o noge, spotičem se. Ispred kolibe je stara kada. Mila je puni vodom. Skidam se i zaranjam.
Budim se u kadi. Promatram zoru. Sunce kako izranja iz mora. Iz kolibe dopire jazz i miris jutarnje kave. Mila obučena u košulju, donosi mi vruću kavu i tostirani kruh sa fritajom. Ne govori niti riječ. Grli me. Volim je. Samo tiho izgovaram: Točio je dobre stvari... Znam – odgovorila je.
