u polumraku sobe, s pogledom na tokio noir, suvremene gejše i samuraje, slušam dangube federica fellinia iz 1950. i neke, poput slijepca, bez slike. tako jebeno iskustvo. i glazbena podloga. fausto... sandra...
možda je tajna u zvučniku, ugođaju retro kino? ti glasovi puni melodije... čujem njihove sramežljive; poglede, dodire, osmijehe. njihove nježnosti, laži, suze. dramatična glazba tako dobro i precizno dočarava. i taj, vražji talijanski. signora, signora... dramatika dok ona izgovara: al-berto, al-berto... adio alberto... ili dok on šaptom pita: olga, olga, dove vai?
šjor fellini, majstore... tvoj film gleda se ušima.
i vitelloni, 1953.
(napomena: tokio noir je fiktivno mjesto)
