dušan prelević, prele (1948. – 2007.)
boem, glazbenik, vječiti gubitnik. i šmeker. o sebi je rekao: sve sam pogrešno uradio u životu. nije mi žao, ali se čudim sebi, kako je moguće, majku mu?
u petnaestoj godini života izgubio je nevinost sa studenticom iz egipta, i tom prilikom dobio triper. isti, ili sličan obrazac ponašanja i posljedica, pratio ga je do kraja života. pred kraj života izgubio je oko. pa i nogu.
ovako je opisao jedan od svojih telefonskih razgovora sa charles bukowskim:
„u nekim svojim stanjima, oko pet ujutro, zvrcnem tog starog momka. i mislim da je to bio treći ili četvrti put da ga zovem. kod nas je bilo obično pet ujutro... možete pretpostaviti kako sam se osjećao, a dokučio sam da je tamo, u san pedru popodne. i smatrao sam da je sasvim prigodno vrijeme, i da je čiča ustao. uvijek se javljala njegova žena koja bi nakon javljanja prizvala charlesa riječima: hank, belgrade. nakon toga čuo bih njegov glas za koji sam znao da je baš takav. i uvijek bi razgovor započinjao sa: hi, baby! pitao bi me da li sam opet pijan, ja bih rekao da jesam. na to bi mi rekao: bolje odspavaj!, a kada bih ga upitao: zašto?, odgovorio bi sa: da bi se sutra opet mogao napiti”.
u mladosti sportaš, odrastao na ulicama nekog drugačijeg beograda postaje umjetnik, i književnik. dokumentarac o preletu, o nekoj posebnoj strasti prema životu, pogledajte u videu ispod.
